Na prostorima današnje Srbije;u viševekovnoj istoriji;zbog geostrateškog položaja;zabeleženo je da je bilo puno različitih bitaka sa različitim narodima.Jedan ne tako mnogoljudan narod zabeležio je viševekovnu tradiciju da iznedri od seljaka velike vojnike.A uz velike nevolje uvek je bilo i neobičnih anegdota.
Kako je u prvom svetskom ratu ili kako istoričari najčešće nazivaju Velikim ratom zabeleženo da je odneo veliki broj ljudskih žrtava; tako je i srpski narod podneo veliku žrtvu i izgubio više od 25% svog stanovništva.
Nakon golgote preko Albanskih planina zimi, jer se Bugarska priključila silama Atante;i sa „leđa“ tj. sa istoka napala srpsku vojsku;te je Glavna komanda sa kraljem Petrom prvim Karađorđevićem naredila da se vojska zajedno sa narodom, umesto preko Makedonije,preko Albanije spusti na Jadransko more;da bi se oporavili i pregrupisali i vratili u otadžbinu.Tako da se u toku trajanja rata 1916.godine Rustem Sejdić, rom,koji je svirao trubu;u Gvozdenom puku, Gvozdeni puk, poznat i kao Drugi pešadijski puk “Knjaz Mihailo”, bio je jedna od najelitnijih jedinica srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Vojnici ovog puka stekli su reputaciju hrabrih i neustrašivih ratnika..
A trubači su bili značajni članovi vojske, korišćeni za prenošenje naređenja i signala na bojnom polju. Njihova uloga je bila ključna u koordinaciji vojnih jedinica i održavanju borbenog morala.
Tako da kad se krenulo nazad ka otadžbini, na putu je stajala bitka na planini Kajmakčalan;a to su bugari zvali „Borisov grad“ misleći da je neosvojiv.
Ali, U noći između 29. i 30. oktobra 1916. Gvozdeni puk je bio određen da zaustavi neprijatelja koji je nadirao sa Kajmakčalana sa ciljem da ih potisne. Protivnici su bili bugarski vojnici iz poznate Rilske divizije, svi odabrani, krupni ljudi koji su dobro baratali bombama i kamama.
Tri puta su protivnici te noći jurišali i tri puta isterivali našu vojsku iz rovova. Treći put je situacija bila sasvim ozbiljna – zamalo da naše oteraju u Crnu reku. U odlučnom momentu, odjednom, poletno i gromoglasno začu se zvuk trube koji je pozivao na juriš. Kao da nas je neko povukao napred, kao da se tamo ne gine. Jurnuli smo i postigli uspeh.
Kada je svanulo, postade nam jasno zbog čega je to neprijatelj onako besno jurišao, kao retko kad ranije: tu na poprištu bitke, među leševima neprijateljskim, naiđosmo na bure prepuno ruma. Ostade to, međutim, zagonetka za mnoge, a ponajpre za komandanta puka Dimitrija Milića, po čijem je naređenju oglašen onaj juriš. Rastrčaše se oficiri i stvar se završi na Rustemu, Ciganinu rodom iz Jablanice. Njega dovedoše pravo pred pukovnika Milića. „Ko je tebe ovlastio“, pita strogo komandant Gvozdenog puka, „da upotrebiš tu tvoju trubu i daš znak za juriš?“ Rustem zatrepta očima, ali onda reče otresito: „Kada sam video, gospodine komandante, kako će naša slavna vojska da propadne, ja sam zasvirao juriš samovlasno, pa makar me streljali“.
Komandant šmrknu i naredi da se iz štaba odmah donese orden za Rustema.”
DRUGA legendarna smicalica veštog trubača dogodila se godinu kasnije, kada su Bugari masovno streljali stanovništvo jablaničkog i topličkog sreza. Ubili su više od dve i po hiljade ljudi i spalili hiljade kuća. Tu vest su borci Gvozdenog puka dobili 1917. godine, dok su bili na Solunskom frontu, a mnogi su bili upravo iz krajeva koje je pokolj direktno pogodio. U jezivom strahu za sudbinu svojih najmilijih, rešili su da se osvete, a trojica vojnika uradila su to krišom, bez znanja komande.
U kišnoj noći, po nevremenu, Ilija Ilić, Buksan Strugoprutić i Rustem Sejdić sami su otišli prema bugarskim rovovima – pripoveda Krstić. – Na nekoliko mesta presekli su bodljikavu žicu, pažljivo, dok su udarali gromovi, kako zvuk klešta ne bi čuli neprijateljski stražari, a onda su krenuli u ostvarenje suludo hrabrog plana.
Kada su Ilić i Strugoprutić iznenada zasuli bombama bugarske rovove, trubač Rustem Sejdić je prvo svirao za srpsku vojsku “napad”, a za bugarsku “povlačenje”. Iskusni muzikant se prethodno, krišom, prikradao bugarskom rovu i “skinuo” šta svira suparnički trubač. Nastao je pakao dok su u kišnoj noći Srbi krenuli, naprasno probuđeni pozivom na atak, dok su Bugari, čuvši signal da napuste položaj – upravo to i uradili.
Njih trojica su sutradan dobili orden, lično od regenta Aleksandra Karađorđevića i francuskog komandanta Franša d’Eperea.
Treba napomenuti, da svake godine dolazi vojna delegacija iz SAD iz Vest Pointa,da proučavaju bitku na Kajmakčalanu.
Jer za Srbe je Kajmakčalan bio „Kapija slobode.“
Kajmakčalanska bitka je bila jedna od najžešćih borbi na Solunskom frontu u Prvom svetskom ratu, u kojoj su učestvovale srpska i bugarska vojska. Zauzumanje Kajmakčalana, najvišeg vrha Nidže planine, bilo je ključno za dalji prodor savezničkih snaga i oslobađanje Srbije.
Kako se bitka odigrala blizu sela Gorničevo, mnogi su je nazvali i Gorničevska bitka.
Potomci Rusema Sejića nastavili su da se bave muzikom, a njegov unuk takođe trubač Fejat Sejić je nastavio tradiciju „sviranje na uvo“bez nota, i poznat pod nadimkom „Kralj trube“ i „Gospodar Guče.“ A Guča ima dugogodišnju tradiciju u manifestaciji takmičenja u sviranju trube.