U periodu kada je na odeljenju za ostvarivanja prava na penziju po konvencijama o socijalnoj saradnji sa zemljama Evropske Unije,bilo veliko zagušenje sa predmetima s obzirom da su u vreme 90 tih godina, gde su bukvalno stolovi, plakari , pa čak i podovi bili puni fascikli sa predmetima za rad.Uz to je bio aktivan i dolazak stranaka i stalni pozivi telefonom.
Kao mlađa u kolektivu, trudila sam se da budem ljubazna i predusretljiva prema strankama i da im objasnim šta se u svakom konkretnom slučaju čeka od dokaza da bi se moglo rešiti po njihovom zahtevu.
Moj kolega iz susedne kancelarije uvidevši moj način rada;jednog dana mi je rekao;“Mala ti se mnogo trošiš sa strankama , dovoljno je da im kažeš :“VIDEĆEMO, URADIĆEMO, POSTUPAK JE U TOKU.“.
Tako se on nije nikad posvađao sa strankom.Odlična diplomatija.
Ja sam danas u njeg9ovim godinama i shvatam da je to vrlo mudro, uz ustaljenu rečenicu državnih činovnika:“Državni posao još nikad niko nije završio.“
Jer to deluje surovo ali je realno.Uvek neko ode u penziju ili na drugo radno mesto ili u drugu firmu, i iza njega ostaju nedovršeni prdemeti, kao što je i on zatekao od svog prethodnika.
Tako da je moj savet kolegama, da uzalud ne troše svoju energiju, jer im niko neće reći hvala.Ali da ostanu diplomatski nasmejani i ljubazni prema strankama ne dajući im razlog za srdžbu i uvrede,zbog nekog papira ili podatka koji nedostaje od neke druge službe ili ustanove,domaće ili u inostranstvu.