U jednom manjem provincijskom mestu u istočnoj Srbiji, Velikom Gradištu, tik uz obalu reke Dunav, nekih 1980 tih godina od strane lokalne vlasti se radilo na boljoj urbanizaciji mesta, konkretno na uvođenju kanalizacionog sistema i postavljanja cevi.
Ali, pre tih četrdeset godina unazad, još uvek nije postojalo toliko dobrih građevinskih mašina, buldožera i slično, nego se još uvek radilo sve na ruke, sa ašovom i lopatom. Te su vredni radnici iz javnog komunalnog preduzeća morali po vrelom suncu po tačno označenoj liniji da kopaju duž cele ulice kanal, gde će biti postavljene cevi i kasnije priključenje od kućnog odvoda, i uklanjane zaostalih poljskih klozeta iz lepo uređenih dvorišta. I možda tu nije ništa toliko zanimljivo, ali uvek se u malim mestima vesti brzo pročuju, te i tako za gospodina Petra, zvanog Pero.
Kako je Veliko Gradište mesto koje postoji još od pre nekoliko hiljada godina, to je uobičajeno čak i danas da se prilikom kopanja u zemlju, temelja za nove kuće i ostalog nađu zaostali predmeti iz ranijih vekova, možda ćak i iz vremena Rimske imperije.
Uglavnom, po vrelom letnjem danu kada je zvezda upekla na nekih 36 stepeni celzijusa, gospodin Pero je naišao za vreme pauze sa posla iz lokalne prodavnice gde se prodaju gvozdeni predmeti da na kratko do svoje kuće da uzme, zaboravljeni doručak što mu je žena ujutru spremila. Te je zatekao da se baš ispred njegove ograde od dvorišta kopa kanal i iznenađen i neobavešten, stade i upita:
“A šta vi to kopate tu?“
Sav u znoju radnik Miloš mu odgovori:
“Evo tražimo ćup sa zlatom, i izvadi neku staru grnčariju koju je stvarno tu našao.“
Kad je to čuo Pero, on ti skoči, uzme taj ćup i što ga noge brže nose otrča u policiju da da ćup na analizu, da li je u njemu bilo zlato.
Zbunjeni policajci, obično zauzeti da li ima ilegalno uđenih Rumuna, za vreme komunističkog predsednika Čaušeškog, začuđeno se pogledaše i sa osmehom rekoše.
“Pero mi nemamo te instrumente da bi sa sigurnošću mogli da kažemo da li je u ćupu bilo zlata ili nije.“
S obzirom da se u varošicama širom sveta vesti brzo šire, jer nema toliko užurbanog života kao u velikim gradovima. Vest se pročula da nedelju dana su meštani gospodina Peru, zapitkivali gde mu je zlato iz ćupa?
Prema Zakonu o osnovama svojinsko pravnih odnosa u Srbiji je predviđeno:
9. Nalaz skrivenog blaga
Pojam skrivenog blaga
Član 101
Skrivenim blagom, u smislu ovog zakona, smatraju se novac, zlato, srebro, nakit, drago kamenje, stvari izrađene od plemenitih metala ili dragog kamenja i druge dragocenosti, za koje se vlasnik ne može pouzdano utvrditi.
Zasnivanje državne svojine
Član 102
Nađeno blago postaje državna svojina, a pravo raspolaganja na njemu stiče opština na čijoj je teritoriji nađeno, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
Pravo na nagradu
Član 103
Nalazač ima pravo na nagradu u visini jedne četvrtine vrijednosti blaga.
Pravo iz stava 1 ovog člana ima i vlasnik stvari u kojoj je blago bilo sakriveno.
Ako je nalazač vlasnik stvari u kojoj je blago bilo sakriveno, njemu pripada jedna trećina vrijednosti blaga.
Ukoliko je nađeno blago velike vrijednosti sud će, prema okolnostima slučaja, smanjiti nagradu.
U slučaju iz stava 4 ovog člana nagrada ne može biti manja od 8% od vrijednosti stvari.
Nalazač koji je prećutao nalaz blaga gubi pravo na nagradu.
Sanalazači dijele nagradu na jednake djelove.
Posebni nalazači
Član 104
Nalazačem se smatra i radnik koji je pri izvođenju radova blago slučajno pronašao.
Sanalazačem se smatra i lice koje je blago prvo opazilo iako ga je drugo lice prije dohvatilo.
Pravo na nalazačku nagradu nema lice koje je na osnovu ugovora ili radnog odnosa imalo obavezu da učestvuje u radovima na nalaženju blaga.