U srpskom jeziku koji je po svojoj prirodi dosta složen, ako niste izvorni govornik i da ste školovani, može da napravi ponekad zabune, jer ima sedam deklinacija po padežima. Tako da kad se slučajno potkrade greška u pisanju koja ide u službenu objavu u za to predviđeno preduzeće tzv. Službeni glasnik Republike Srbije, koji redovno objavljuje sve zakonske tekstove, uredbe i ostale javne akte od opšteg interesa, pa se po objavljivanju u njemu smatra da je neki zakon opšte poznat svima.
Ali ovo bi bilo previše opterećujuće, pa želim da vam ispričam jednu ličnu anegdotu iz svoje pravne prakse koja mi se dogodila.
Elem, bio je divan prolećni dan posle još lepšeg vikenda pre toga i moja pažnja je bila malo rasejana, pogotovo što sam bila i uznemirena sa novom podelom posla u vidu novih dvadeset fascikli za tu nedelju za rešavanje o pravu na penziju. Po dobro utvrđenom pravilu moraju se pregledati svi papiri i dokumenti koji su priloženi u koricama sa naslovom imena i prezimena stranke kao i delovodnim brojem u pisarnici naše organizacije.
I sećam se dobro u brdu papira gde sam bez mnogo udubljivanja, radila takozvano raspisivanje radi dopune nedostajućih neophodnih dokumenata, slučajno gledajući da što pre to odradim, kako bih stigla da po formiranim uradim rešenja na koje mnoge stranke jedva čekaju nakon završenog radnog veka.
I konkretno pisalo je na kartonskom omotu SAVA što me je oduvek asociralo na čuvenog heroja i komandanta u drugom svetskom ratu Sava Kovačević. I ne gledajući šta piše u radnoj knjižici i u ličnoj karti, ja sam napisala između ostalih dokumenata koje je stranka trebalo da dostavi i uverenje iz vojnog odseka o vremenu služenja vojnog roka koji je nekad bio obavezan u bivšoj Jugoslaviji a iz razloga što to zakon tako propisuje, da ne bi slučajno došlo do preklapanja perioda sa vremenom koji je bivši zaposleni radio u nekoj kompaniji.
Vrlo brzo došla je takozvana „dopuna“ dokaza, s proilogom pisma koji mi je uputila stranka, a glasilo je ovako:
“Gospođo Biljana, hvala vam što ste mi ukazali šta je potrebno još da dostavim da bi ste u što skorijem roku mogli odlučiti o mom pravu na penziju, ali potvrdu iz vojnog odseka o vremenu služenja vojnog roka ne mogu vam poslati, jer ja sam „žensko“. Danas to i nije tako smešno, ali u tom periodu 2000te jeste, jer žene nisu bile obuhvaćene tom obavezom kao muškarci. Uvidevši po svim dokumentima da gospođa govori istinu, ubrzo sam se potrudila da joj umesno odgovorim uz izvinjenje i da joj što brže uradim rešenje, jer bilo mi je zaista neprijatno, što sam zbog njenog imena koji po srpskoj gramatici jeste u ženskom rodu, jer se završava na samoglasnik, a što je tipično za ženska imena. Da je glasilo na samoglasnik O znala bih da se radi o muškarcu. Srećom, nije bilo potrebno menjati ništa drugo od dokumenata, jer je bilo sve apsolutno po protokolu.
Da se radilo o dokumentu koji se javno objavljuje, kao što su visina pogrebnih troškova za refundaciju od penzijskog Fonda ili drugo, onda mi uz priloženi tekst sa naslovom Ispravka, morao citirati deo teksta i navesti tačno kako treba da glasi ta reč ili reči, uz dodatno plaćanje radi objave.