U jednom malom srpskom gradiću, desilo se u obližnjem selu, krivično delo silovanja .U malim sredinama takvi događaji se brzo pročuju, te je i u ovom slučaju to isto bio slučaj, ali s obzirom da se radilo o pripadnicima etničke manjine Vlasi, što znači u staroslovenskom jeziku stočar i koji se po svojoj kulturi, tradicionalnoj nošnji i jeziku razlikuju od tradicionalne srpske nacije. U više karakterističnih elemenata te ih najčešće zovu i „srpskim rumunima”. Njihova tradicionalna kapa na glavi je takozvana šubara, preciznije kožna kapa od jagnjeće kože i neobrađene ovčije vune, te izgleda bela i čupava, bez ikakvog štavljenja i obrade.
I dakle u jednom selu nadomak grada Zaječara, suprug jedne seoske žene je podneo tužbu protiv komšije koji mu je u njegovom odsustvu silovao ženu. I kako “Zakon o krivičnom postupku” nalaže, at altera parse.(neka se ćuje I druga strana). Nadležni sudija je po otvaranju sudskog procesa, najpre izneo navode iz optužnice. Osramećoni muž se u potpunosti složio sa svim iznetim. Na pitanje sudije:
”Opišite detaljnjije šta se tačno dogodilo tog neprijatnog dana.”
Miljan, ustade sav zajapuren u licu I odvažno reče:
”Sudija taj dan je bio težak I odlučujući, trebalo se žito požnjeti I otišao sam do mesne kafane da se dogovorim sa ljudima, kad će Jovan iz sela koji ima kombajn, moći da dođe blizu moje njive i da se ona ovrše, skine urod žita I izbalira seno, kao I ko će mi pomagati pri utovaru, pošto znate da se nosi odmah na predaju u državni silos I za otkup nam država plati ugovorenu cenu. Moja žena Stanojka je ostala kod kuće da namiri stoku I pospremi kuću. A ovaj zlotvor sa kojim sam svakodnevno se družio I pio kafu I razgovarali se preko ograde, je našao da iskoristi momenat i ženu mi je obljubio na silu. Poštovani sudijo molim Vas da bude kažnjen kako Zakon to nalaže.”
Sudija, strogim I odrečnim glasom obrati se optuženom Veliboru zvani Gedža:
”Da li je istina to što vam se stavlja na teret, takav nečastan čin?”
”Gospođo sudija, laze kao pseto. Ja sam ušao u njihovo dvorište I njihov pas Žućko me poznaje, šarplaninac je to. Da je bilo štogod osetio, ubio bi me ko vuka. Kad sam došao na vrata kuće, bila su otključana vrata I ušao sam unutra, u prvu prostoriju gde oni obično sede, sedoh ja sa Miljanom da se dogovorimo sa Jovanom, da ga zajedno čekamo u ataru kad naiđe kombajn, da ovrši I moju I njegovu njivu, I da sa dve traktorske prikolice lakše preteramo žito do mlina. U sobi nisam zatekao nikog, te sam izašao I otišao ko je još od komšija rad da se to obavi, dok ne padne kiša I ne pocrni I ugaravi žito.”
Sudija u dilemi kome sad verovati, a nema ni materijalnih dokaza jer prošlo je već mesec dana od žetve, došao je već septembar I berba grožđa. Preostalo je još samo da sasluša oštećenu Stojanku, da vidi šta če reći I gde se krije istina.
Ustane Stojanka, povuče krajeve marame više na lice I učvrsti čvor pa prozbori:
”Sudija moj čovek je otišao do kafane kao što je rekao da izvidi situaciju za kombajn. Ja sam kao što red nalaže, ostala kući obavila sve što se tiče dvorišta I napojila stoku I nahranila, I baštu sam okopala od korova. Ušla sam u kući okupala se, skuvala rućak I legla sam u našu sobu sa bračnim krevetom I boljom hladovinom da odmorim dušu. I baš sam bila skoro zaspala I videh senku čoveka. Po šubare moj Miljan, ali po one stvari nije moj Miljan.”
Sudija strogim I revnosnim glasom izdiktira svom daktilografu na zapisnik:
“Oštećena potvrđuje da je optuženi iskoristio momenat njene fizičke slabosti nakon napornog rada I obljubio je imenovanu. Te u IME NARODA, predsedavajući sudija i sudijama porotnicima donosi sledeću PRESUDU. Osuđuje se optuženi Velibor da je počinio krivično delo obljube, te se osuđuje na kaznu zatvora od dve godine shodno članu Krivičnog zakona.”
Obljuba nad nemoćnim licem
(1) Ko nad drugim izvrši obljubu ili sa njom izjednačen čin iskoristivši duševno oboljenje, zaostali duševni razvoj, drugu duševnu poremećenost, nemoć ili kakvo drugo stanje tog lica usled kojeg ono nije sposobno za otpor.