U sudskim sporovima tačnije u parnicama često se susreću različite situacije, pogotovo je to zastupljeno kod srpskih seljaka koji pored porodične kuće najčešće imaju i ekonomsko dvorište u vidu ozidanih prostorija za domaće životinje (krave, konji, ovce, koze, kokoške i slično).
Sećam se da je bio lep prolećni dan u periodu kad trava uveliko raste, primamljiva za ishranu stoke kao poslastica.
Predsedavajući sudija bio je moj mentor u mom statusu sudijskog pripravnika, bio je nekih deset godina stariji od mene, iskusan i profesionalac. Priroda mu je bila najčešće da je delovao veoma ozbiljno, tako da kao početnik osećala sam se stidljivo u njegovom prisustvu i uvek bih dobro razmislila koje pitanje bi bilo prikladno prema profesiji i pravilima struke, ako mi je bilo nešto nejasno.
I dakle tog prolećnog dana, zapisničarka koja uredno kuca sve potrebne elemente u zapisnik i na kraju po diktatu i izrečenu presudu suda. Otvorila je vrata sudnice i pozvala stranke tužioca Petra Milosavljevića i tuženog Milivoja Ćirkovića po pravnom osnovu (razlog suđenja sukobljenih strana) uznemiravanje korišćenja prava svojine konkretno koze koja je bila u vlasništvu Petra, vidno uzbuđenog i uznemirenog zbog bezobraznog komšije.
Evo o čemu se radilo, Petar je u toku dana puštao kozu iz njenih prostorija da bi pasla svežu hranu- travu, ali za nevolju koza je životinja koja je veoma vešta da se popne preko različitih prepreka da bi došla do omiljene hrane, tako da joj se osladilo da preskače ogradu do komšije i brsti sveže lišće šljive. Bilo je to više puta razlog za svađu i ništa se nisu mogli dogovoriti. Petar kao vlasnik koze je čak svoju miljenicu koja mu je svaki dan nakon muže davala i po tri litre mleka, pokušavao i da je veže, ali ona je bila dovitljiva i svaki put bi nekako rogovima ili kopitama skidala kanap i preskakala kod komšije, o ta šljiva je zaista posebna, njeni slatki plodovi su Milivoju donosili uvek lepu zaradu, praveći od nje dobru rakiju koju je sa drugarima veseo pekao i prodavao i imao dopunu svog poljoprivrednog budžeta.
Ali Petrova koza, to je bilo u njegovim mislima, to je stvorenje koje je sam đavo tako da se jednog jutra osmelio da čim je ugledao u svom dvorištu, uhvatio za rog i silom odveo u štalu kod svoje stoke i vezao. Po Zakonu o osnovama svojinsko pravnih odnosa to se zove pravo na samopomoć:“ Član 42
Ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane.
Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ima pravo da zahteva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Petar videvši to odmah poče vikati: ”Pusti mi čoveče kozu vidiš li koliko mekeće, ona place Sirota.”
Sudija uredno diktira zapisnik I kad to ču značajno stade I uputi pitanje Petru: ”Molim vas ponovite to zadnje što ste izjavili?” Petar ponovi I sa suzama u očima progovori: ”Sudija on je naterao moju kozu da place I nije hteo da je pusti I otključa katanac tako da je ona nedelju dana vikala. Tražim da se Milivoj kazni za psihičku I duševnu bol moje koze.”
Odjedanput sudija poče da se grohotom smeje da ga je i stomak zaboleo, a zatim i zapisničarka i ja u sudnici jer zaista to je nešto nesvakidašnje od svih mnogo ozbiljnijih stvari sa kojima se mi pravnici inače susrećemo u pravnoj praksi.
Što se pravnog gledišta tiče, mislim da je očigledno da je tužba mogla biti samo delimično usvojena jer jeste postojala “dozvoljena samopoć” zbog uznemiravanja, ali I prekoračenje jer je duže nego što je potrebno zadržavao tuđu pokretnu stvar odnosno đavolastu kozu.